Da li klijent može da se zaljubi u svog terapeuta?
Mnogi veruju da to jeste moguće. I to jeste tačan odgovor, ali isto tako je tačan odgovor i “ne”. Istina je negde između. Dešava se da se klijent zaljubi u svog terapeuta, isto kao što se dešava i obrnuto (za one koji nisu gledali, film “A dangerous method” prikazuje vezu između Karla Junga i njegove pacijentkinje Sabine Špilrajn koja je kasnije postala psihoanalitičarka). Ali, moramo da se zapitamo da li je to prava ljubav, odnosno da li su to prava osećanja?
Pojam koji objašnjava ovu situaciju je transfer. On označava nesvesni prenos emocija vezanih za osobe iz klijentove prošlosti, najčešće roditelja, na figuru analitičara. Transfer može biti pozitivan i negativan, analitičar može da se voli i da se mrzi.
Sigmund Frojd je uveo pojam “transferne ljubavi” nakon što je u svom kliničkom radu primetio da se kod klijentkinja pojavljuju romantična, a nekad i erotska, osećanja usmerena na njega kao na analitičara. Frojd je upozoravao analitičare, pogotovo početnike, da ih takva pojava ne zavede, da ne pomisle da su posebni i da ih klijenti stvarno vole, iako su klijentova osećanja u tom momentu stvarna, ali ne pripadaju analitičaru.
Kako to znamo? Zbog toga što analitičar ne otkriva ništa o sebi i svom privatnom životu, što znači da klijent ne može stvarno da voli osobu koju ne poznaje, već se radi o određenoj projekciji osećanja i idealizaciji. Jako je važno da terapeut prepozna transfer i da radi sa klijentom na otkrivanju tih nesvesnih procesa i želja.
To mogu biti neke infantilne želje koje klijent nije uspeo da zadovolji sa roditeljima pa bi u ovom odnosu to nesvesno pokušao da koriguje. Ili klijent pokušava da zavede analitičara da stupi sa njim u intiman odnos kako bi dokazao svoju moć. Ili kako bi ponovio traumu iz detinjstva kada je neka odrasla osoba prešla granicu i time dokaže da će njegovo poverenje uvek biti zloupotrebljeno.
Reakcija terapeuta na zaljubljenost klijenta
Odmah da krenemo od toga šta ne sme, a to je da prekrši etičko pravilo i stupi u intimni odnos sa svojim klijentom. Čak i da se romantična osećanja jave kod terapeuta, on mora da razume odakle ona dolaze i šta to klijent komunicira. Po potrebi može da se obrati supervizoru. U prethodnom postu smo govorili o transferu, a ovde govorimo o kontratransferu, odnosno svesnim i nesvesnim osećanjima terapeuta kao odgovor na klijenta i njegov transfer.
Psihoanalitičar Salman Ahtar uveo je metaforu klatna kada je govorio o analitičaru (uostalom, kao i svako od nas). Rekao je i da analitičara stvari mogu da izbace iz takta i da će kuglica isto tako odleteti u stranu kao i kod drugih ljudi. Ali, razlika je u tome da analitičar može mnogo brže da se vrati u početno stanje, stanje ravnoteže, nego druga osoba i da reaguje iz te pozicije a ne iz pozicije “leta”.
Da bi ovo ilustrovao, ispričao je jednu anegdotu. Jednom je držao predavanje gde je spomenuo da ima fantaziju kako bi voleo da mu sve knjige budu složene po abecedi. U publici se našla jedna njegova klijentkinja, za koju kaže da je vrlo lepa. Na sledećoj seansi, ta klijentkinja mu je rekla kako bi mogla da svrati kod njega za vikend i da zajedno poređaju knjige. Ahtar priznaje da ga je to neverovatno uzbudilo. Rekao je da obično ljudi misle ako klijent kaže kako želi u krevet sa analitičarom, da je to nešto neodoljivo, ali on objašnjava da nije jer je to nešto sirovo i sa tim je lako raditi. Ali kad klijent nađe način da suptilno zavede analitičara nečim što se njemu sviđa, e to je već izazov!
Međutim, jako je važno da analitičar u tom trenutku, koliko god to njega izbacilo iz ravnoteže, mora da shvati da je to klijentov sadržaj i da pokuša da razume zašto je klijent to rekao i šta pokušava da postigne kroz zavođenje. To osećanje koje ga je izbacilo iz ravnoteže je jako bitno jer je primilo nesvesnu informaciju od klijenta, ali samo iz pozicije mišljenja, odnosno povratka u ravnotežu, analitičar može adekvatno da reaguje.
